2. Oktobar
Oktobar je lep, podmukao i razigran. Pretvarajući se da je odmeren, zamišljen i smiren, uranjajući u opušteno i melanholično stanje, on vam preokreće život u najneočekivanijem trenutku. Krši planove, lišava mira i provocira na glupost.
Sedeći za stolom i čekajući sastanak, pokušao sam da shvatim zašto sam ipak nalazim se ovde. Svo dosadašnje iskustvo se svodilo na jedno: svaki takav pokušaj se uvek završavao potpunim neuspehom i obećanjem samom sebi da to više nikada neću učiniti. S obzirom na to da se poslednji takav završetak dogodio sasvim nedavno, bilo je posebno čudno biti svestan sebe na ovom mestu i ovih okolnosti. Nisam se spremao za predstojeći razgovor, osim što sam se namestio na potpuno odsustvo ikakvih očekivanja. Bio sam u svom omiljenom duksu, raščupan od vetra i uredno neobrijan, sa fasciklom radnih fotografija, pun skepse i poricanja čuda, osećao sam se potpuno samouvereno i opušteno. Zaboravljajući koliko Oktobar može biti uporan, proračunat i inventivan u svojim igrama i manipulacijama, naivno sam verovao da potpuno kontrolišem situaciju i svoje raspoloženje.
U jeku radnog dana u kafani i oko nje bila je gužva, užurbanost i buka. Bio je to sam centar relativno velikog (u razmerama male zemlje), grada okruženog sa svih strana planinama i zelenilom. U kafiću su konobari radili umerenim ritmom, posetioci su poslovno komunicirali, automobili su trubili van prozora na kružnom toku, u kome se istovremeno ukrštalo nekoliko prometnih ulica. Sunce se beskonačno ogledalo i sijalo u potocima česme, koij bio okružen strancima i studentima, vetar se igrao granjem i zapleo u krošnje drveća. Nadzorne kamere na stubovima za svetiljke, pretvarajući se da su ptice i trudeći se da budu nenametljivi, pratili su situaciju. Jednom sam pročitao članak koji je rekao da su savremeni sistemi za praćenje u stanju da identifikuju pravu osobu među bilo kojim brojem ljca za manje od sekunde. I tako, desilo se da sam u gomili od stotina ljudi osetio Njen izgled i pre nego što se pojavila na vidiku. Nismo se ranije viđali, ali sa mojim lošim pamćenjem lica i apsolutno bezvrednim vidom, prepoznao sam ovu devojku u samo jednom trenutku.
Dok se približavala ulazu u kafić, imao sam vremena da pomislim da još uvek postoji prilika da pobegnem ili se negde sakrijem. Posle nekoliko mikrosekundi oklevanja, ustao sam sa stolice i odmah se osetio krajnje glupo. Seo sam, ali je bilo samo gore. Nikad nisam mogao da naučim kako da propadam kroz zemlju, tako da nisam smislio ništa bolje od toga kako da ponovo ustanem. U to vreme ona je već ušla u salu. Uhvativši njen pogled, odjednom sam osetio da su samopouzdanje i samokontrola negde nestali, iako su pre samo minut bili sastavni deo mene. Sav moj oklop, sve linije odbrane raspucale su se u sitne komadiće, srušile se na pod i odletele sa prvim dahom laganog promaja. Osećao se sam veoma neprijatno. Ranije sam sebi laskao što dobro govorim lokalni jezik, ali sam iz nekog razloga u ovaj put samo jakim naporom volje uspeo da je pozdravim i predstavim se.
Sedela je nasuprot. Živo oličenje oktobra. Nisam bio siguran da ona je čovek. Barem, nikada ranije nisam sreo takve ljude. Lepa kao jesen: svetla, ali uzdržana; aristokratična, ali bez kapi oholosti; sa prodornim, ali umornim izgledom; sa toplim ali pomalo tužnim osmehom. Gradska vreva, automobili, kafići, ljudi – sve se kao da se smirilo i prestalo, iako to je više ličilo na neku magiju koja je stvorila barijeru oko našeg stola, neprobojnu za spoljašnji svet, upijajući zvukove i pokrete, izobličujući protok vremena. Pred njom sam se osećao kao otvorena knjiga sa krupnim slovima i detaljnim slikama. Kriti bilo šta, prevariti, pokušavati da se pretvaram da je neko drugi nije imalo ni najmanjeg smisla – bilo je očigledno. Kao da su rendgenski zraci izlazili iz njenih očiju, sijali kroz mene.
I ispričao sam joj sve kako jeste, najbolje što sam mogao. Vreme se vuklo beskrajno, ali je iz nekog razloga sastanak proleteo u trenu. Ne sećam se skoro ničega. I nemoguće je da se setim kako je tačno nastao razgovor, ali sam je na kraju zamolio nju da mi pomogne i ona je pristala. Tako jednostavno i lako, kao da me poznaje ceo život. Bez uslova i rezervi, bez pitanja i praznih diskusija. Gotovo tačno mi je u sećanju ostala samo njena poslednja fraza: „Čestitam, uspeo si da preživiš“ – rekla je uz osmeh. Trenutak kasnije magična barijera koja nas je okruživala se raspršila, a buka gradske vreve vratila me je uobičajenom toku vremena i osećaju stvarnosti. Pozdravili smo se i ona je otišla. Popivši davno ohlađenu kafu, izašao sam napolje i pogledao oko sebe. Činilo se da je svet isti kao i prije, ali ga definitivno nisam doživljavao takvim. Kosa joj se videla u bujnim krošnjama drveća, sigurnosne kamere preko raskrsnice pratile su šta se dešava pažljivo kao i njene oči, a toplota jesenjeg sunca grejala je kao i samo njeno prisustvo. Ali ništa okolo nije moglo da se uporedi sa onim kako je ona zvučala. Mada je to možda bilo zbog toga što mi se pri svakom zvuku grada koji me okružuje, podlac Oktobar podrugljivo smejao.
Sedeći za stolom i čekajući sastanak, pokušao sam da shvatim zašto sam ipak nalazim se ovde. Svo dosadašnje iskustvo se svodilo na jedno: svaki takav pokušaj se uvek završavao potpunim neuspehom i obećanjem samom sebi da to više nikada neću učiniti. S obzirom na to da se poslednji takav završetak dogodio sasvim nedavno, bilo je posebno čudno biti svestan sebe na ovom mestu i ovih okolnosti. Nisam se spremao za predstojeći razgovor, osim što sam se namestio na potpuno odsustvo ikakvih očekivanja. Bio sam u svom omiljenom duksu, raščupan od vetra i uredno neobrijan, sa fasciklom radnih fotografija, pun skepse i poricanja čuda, osećao sam se potpuno samouvereno i opušteno. Zaboravljajući koliko Oktobar može biti uporan, proračunat i inventivan u svojim igrama i manipulacijama, naivno sam verovao da potpuno kontrolišem situaciju i svoje raspoloženje.
U jeku radnog dana u kafani i oko nje bila je gužva, užurbanost i buka. Bio je to sam centar relativno velikog (u razmerama male zemlje), grada okruženog sa svih strana planinama i zelenilom. U kafiću su konobari radili umerenim ritmom, posetioci su poslovno komunicirali, automobili su trubili van prozora na kružnom toku, u kome se istovremeno ukrštalo nekoliko prometnih ulica. Sunce se beskonačno ogledalo i sijalo u potocima česme, koij bio okružen strancima i studentima, vetar se igrao granjem i zapleo u krošnje drveća. Nadzorne kamere na stubovima za svetiljke, pretvarajući se da su ptice i trudeći se da budu nenametljivi, pratili su situaciju. Jednom sam pročitao članak koji je rekao da su savremeni sistemi za praćenje u stanju da identifikuju pravu osobu među bilo kojim brojem ljca za manje od sekunde. I tako, desilo se da sam u gomili od stotina ljudi osetio Njen izgled i pre nego što se pojavila na vidiku. Nismo se ranije viđali, ali sa mojim lošim pamćenjem lica i apsolutno bezvrednim vidom, prepoznao sam ovu devojku u samo jednom trenutku.
Dok se približavala ulazu u kafić, imao sam vremena da pomislim da još uvek postoji prilika da pobegnem ili se negde sakrijem. Posle nekoliko mikrosekundi oklevanja, ustao sam sa stolice i odmah se osetio krajnje glupo. Seo sam, ali je bilo samo gore. Nikad nisam mogao da naučim kako da propadam kroz zemlju, tako da nisam smislio ništa bolje od toga kako da ponovo ustanem. U to vreme ona je već ušla u salu. Uhvativši njen pogled, odjednom sam osetio da su samopouzdanje i samokontrola negde nestali, iako su pre samo minut bili sastavni deo mene. Sav moj oklop, sve linije odbrane raspucale su se u sitne komadiće, srušile se na pod i odletele sa prvim dahom laganog promaja. Osećao se sam veoma neprijatno. Ranije sam sebi laskao što dobro govorim lokalni jezik, ali sam iz nekog razloga u ovaj put samo jakim naporom volje uspeo da je pozdravim i predstavim se.
Sedela je nasuprot. Živo oličenje oktobra. Nisam bio siguran da ona je čovek. Barem, nikada ranije nisam sreo takve ljude. Lepa kao jesen: svetla, ali uzdržana; aristokratična, ali bez kapi oholosti; sa prodornim, ali umornim izgledom; sa toplim ali pomalo tužnim osmehom. Gradska vreva, automobili, kafići, ljudi – sve se kao da se smirilo i prestalo, iako to je više ličilo na neku magiju koja je stvorila barijeru oko našeg stola, neprobojnu za spoljašnji svet, upijajući zvukove i pokrete, izobličujući protok vremena. Pred njom sam se osećao kao otvorena knjiga sa krupnim slovima i detaljnim slikama. Kriti bilo šta, prevariti, pokušavati da se pretvaram da je neko drugi nije imalo ni najmanjeg smisla – bilo je očigledno. Kao da su rendgenski zraci izlazili iz njenih očiju, sijali kroz mene.
I ispričao sam joj sve kako jeste, najbolje što sam mogao. Vreme se vuklo beskrajno, ali je iz nekog razloga sastanak proleteo u trenu. Ne sećam se skoro ničega. I nemoguće je da se setim kako je tačno nastao razgovor, ali sam je na kraju zamolio nju da mi pomogne i ona je pristala. Tako jednostavno i lako, kao da me poznaje ceo život. Bez uslova i rezervi, bez pitanja i praznih diskusija. Gotovo tačno mi je u sećanju ostala samo njena poslednja fraza: „Čestitam, uspeo si da preživiš“ – rekla je uz osmeh. Trenutak kasnije magična barijera koja nas je okruživala se raspršila, a buka gradske vreve vratila me je uobičajenom toku vremena i osećaju stvarnosti. Pozdravili smo se i ona je otišla. Popivši davno ohlađenu kafu, izašao sam napolje i pogledao oko sebe. Činilo se da je svet isti kao i prije, ali ga definitivno nisam doživljavao takvim. Kosa joj se videla u bujnim krošnjama drveća, sigurnosne kamere preko raskrsnice pratile su šta se dešava pažljivo kao i njene oči, a toplota jesenjeg sunca grejala je kao i samo njeno prisustvo. Ali ništa okolo nije moglo da se uporedi sa onim kako je ona zvučala. Mada je to možda bilo zbog toga što mi se pri svakom zvuku grada koji me okružuje, podlac Oktobar podrugljivo smejao.